Postoje situacije kada o granicama sa djecom možemo pregovarati i situacije u kojima granica mora biti jasna, čvrsto izražena i dosljedna.
Pregovarati možemo oko toga hoće li naša djevojčica obući haljinicu ili tajice za vrtić ili hoće li večerati palentu s jogurtom ili sendvič, ali situacije poput trčkaranja cestom, parkiralištem ili druge situacije za koje znamo da su potencijalno opasne za dijete trebaju biti one u kojima su naše granice čvrste.
Čvrste granice mogu imati roditelji i oko korištenja ekrana, igranja video igara ili slatkiša, tada su one odraz vlastitih vrijednosti roditelja i obitelji u kojoj dijete odrasta.
Prilikom postavljanja granica važno je imati na umu da previše granica nije dobro za osobni razvoj djeteta, baš kao i nepostojanje granica.
Kako postaviti granice?
Uzmimo primjer bacanja igračaka na pod.
- KORAK – pokupimo igračku i kažemo: Igračke spremamo u kutiju ili se njima igramo.
- KORAK – pokupimo igračku, ponovimo uz dodatak: Igračke spremamo u kutiju ili se njima igramo. Ako nastaviš bacati igračku morat ću ti je uzeti.
- KORAK – kada dijete baci igračku o pod. Uzimamo igračku i stavljamo ju na mjesto gdje je dijete ne može dohvatiti. Kažemo: Bacio si igračku, sada je moram uzeti.
Sve rečenice izgovarate jasno, čvrstog stava, ali ne zapovjedno.
Nakon 3. koraka dijete će vjerojatno plakati, možda udarati sebe ili vas, baciti se na pod ili bjesniti. To je sve normalno. Važno je ostati miran i dosljedan u svojoj granici.
Kada ste u parku najavama odlaska možete postavljati granice, reći djetetu: „Igramo se još 10 minuta, još 5 minuta i sada je vrijeme za ići kući“. Ako dijete tada počne plakati i negodovati možete reći: „Znam jako si se lijepo zabavljao u parku, ali sada idemo. Možeš pozdraviti igračke i reći kada ćeš opet doći.“
I ne, nećemo se lagati i reći kako je ovo magično rješenje, ali možete vi to! Dosljedno, odlučno i sa stavom odgajate svoje dijete.